mywords
11.05.2006., četvrtak
prijateljstvo zna boljeti....
|
Dario je bio tek godinu dana stariji od mene. Kod Dvorca je provodio ponekad i po nekoliko sati, uvijek spreman otici zbog neceg vaznijeg. Ali zbog cega? Nikada nije govorio... Gotovo dvometras, izrazito crnih ociju na mrsavom licu, Dario se cinio kao da se svojim bezbojnim glasom ruga svemu...đ“druzi se s narkicima“-saputala je poluotvorenih usta polovica cura i deckiju s Dvorca, druga polovica je vise voljela vjerovati da je Dario upetljan u kontra spijunazu... Dario nije bio niamlo drzak. Shvatila sam to kad mi od njega nije ostalo nista osim sjecanja na bjegovo blijedo lice, kad je crnina njegovih ociju upala u njegove koscate jagodice, a njegova ramena postala siljaste kosti opterecene tezinom odjece... Bio je kraj skolske godine. Skupljala sam ocjene vrijedne pohvala. Dario se odjednom pojavio ispred mene na izlazu iz skole. Uplasio me... nije nalikovao na sebe, bio je u uzaludnoj potrazi za heroinom. „nemam,i nemam pojma gdje bi ga pronasla“...-odgovorila sam u hipu... „ali ja bez toga nemogu zivjeti. Ti koja shvacas koliko je ogavan svijet koji nas okruzuje, moras mi pomoci pronaci malo robe. Samo malo?!“. Dariova kraljeznica se savijala u apstinencijskoj krizi. Morala sam mu pomoci. U danima koji su slijedili,pratila sam ga po lokalnim ambulantama. Za njega sam moljakala prokrijumcareni metadon kod ljudi koji u sbei nisu imali niceg ljudskog. Metadon je morao kupovati: 1000 kn za bocicu koja je apstinencijsku bol smirivala tek na nekoliko sati. Jednom sam ispred ambulante vidjela dilera kako od jedne bocice metadona pravi dvije doze kako bi udvostrucio dobit. Ono sto je u bocici nedostajalo, popunio je sumnjivom tekucinom. Nisam to rekla Dariu misleci kako ce mu cak i ta umjetna droga nekako pomoci... Ali istina je da dario nikad nije prestao uzimati heroin... Dani su prolazili. Nisam razmisljala o tome da bi Dario mogao izgubiti ono sto je nekad zvao zivotom... bilo mu je samo sedamnaest godina. Ostavio ih je na asfaltu nogostupa, sam, iza tri kontejnera za smece... Dario je umro od trovanja, od loseg heroina, jeftino placenog... Dosla je njegova mama u skolu i obavijestila me o njegovoj smrti... dosavsi, pokazala je tek nekoliko suza u ocima i otisla... na njegovom pogrebu nisam plakala... nije plakala ni njegova majka... gledajuci njezine suhe trepavice, shvatila sam da je uopce nisam poznavala. Bila je umjetnica, slikarica, dizajnerica i imala je svoj svijet. Ova spozaja je bila tuzna. Na Daria sam preko ljeta nakratko zaboravila, svo dok jednog dana nisam srela njegovu majku. Gospoda Marija pozeljela mi je prepricati njegov sprovod sa svim detaljima, ako da nije vidjela moju nazocnost... Cvijetovi, svi bijeli, orgulje koje su neprekidno svirale, lijes od mahagonija kojeg su na ramenima nosili prijatelji iz djetinjstva, rijeci bez znacenja, suze bez kontrole, bol koja oduzima dah, zivot za koji ti se cini da te zauvijek napusta kad ti od djeteta ostaje samo najljepsa slika na mramornoj ploci... Ali se opet smijes, opet se smijes jer se sunce svaki put ponovno vraca na nebo, a srce ti nije prestalo kucati! Zaplakala sam... to je bio moj prvi plac zbog Daria. Tog dana mi je dala njegovu jaknu. Za uspomenu. Pretrazila sam dzepove i u ruci mi se nasao mali upaljac, kemijska olovka, nekoliko kovanica i papiric presavijen na cetiri dijela. Na papiricu je zapravo bilo pismo. Datum je bio 18.srpnja. dan prije njegove smrti. U pismu je pisalo: „zans sto? Vec cetiri dana nisam pipnuo drogu. Nisam je imao. Ali jucer sam se probudio zadovoljan. Otkrio sam kako je zivot divan kad ujutro otvoris oci i ugledas svjetlost na prozoru, jasnu bistru svijetlost... konacno sam pobijedio! Malo prije je navratila Roberta. Donijela mi je malo heroina. „budi zadovoljan s ovim, to je sve sto sam nasla!“ rekla je. Zatim je pobjegla,isparila,kao i obicno. Tada nisam zano sto s drogom koju mi je dala stavio sam ovo malo drog sto mi je donijela tu kraj sebe, stoji tu na ormaricu. Ako bih htio, mogla bi ovdje stajati zauvijek. Sada znam da sam konacno prestao, znam da mogu biti bez te svinjarije kad hocu i koliko hocu. I bas zato sto sam tako siguran, ovo malo droge cu potrositi odmah. Zadnje pice,znas, da nazdravim zavrsetku jedne more.....“ |
25.04.2006., utorak
only for you...
|
ovaj blog je stvoren sa namjerom da ja izrazim svoju kreativnu stranu... tu i tamo dobijem inspiraciju za neku pricu ali nikada ju ne stignem zapisati pa sam mislila da bi to mogla ovdje... ali onda sam razmisljala i dosla do jos jedne ideje. postoji puno ljudi koji imaju probleme i traze odgovore na njih. e pa ja sam mislila da mi u komentaru ostavite neki svoj problem ili pitanje a ja bi vam mogla pomoc. nisamni ja svemoguca i naravno da neznam odgovor na sve,ali puno toga sam prosla u svom kratkom zivotu pa bi to svoje "znanje" mogla podijeliti s vama.... javite se! |
23.04.2006., nedjelja
imao sam prijateljicu i ona je imala mene...
|
Svi dogadaji i likovi u ovoj prici su izmisljeni! Sve je pocelo kada smo bili 3. srednje. Zvao se Ivan i bio mi je najbolji frend. Znali smo se jos od 5. razreda osnovne a zivio je u zgradi do moje. Poslije osnovne skole upisali smo razlicite srednje i nismo imali isto drustvo ali smo se jedno bili dogovorili: svaku nedjelju popodne nalazit cemo se u parku iza njegove zgrade. Obozavale sam te nedjelje! Njemu sam mogla sve reci jer sam znala da me on nece osudivati vec da ce mi pomoci. Puno ljudi iz naseg kvarta je mislilo da smo skupa,ali to nije bila istina. Nikad nisam gledala kao decka a vjerujem da ni on mene nije gledao kao curu. Voljela sam ga najvise na svijetu i sve bi dala za njega a jednom prilikom on je rekao da isto to osjeca prema meni... No tada se nesto dogodilo... jednu nedjelju nije dosao. Bila sam se prepala jer se to nikad prije nije dogodilo. Nazvala sam ga ali mi je njegov mama rekla da spava. Za nekih pola sata sam dobila poruku od njega u kojoj pise da za 10 min sidem u park. Kada sam ga vidjela, izgledao je uzasno! Imao je velike podocnjake i bio je blijed. Pitala sam ga dali je bolestan ali rekao mi je da nije. Rekao mi je da je jucer bio na nekom party-u sa frendovima iz razreda pa da zato izgleda malo umorno. Ja sam samo presla preko toga, nije mi se dalo nista vise ga ispitivati... Sljedecu nedjelju je izgledao jos i gore. Vani je bilo jako vruce jer je vec bio kraj 4 mjeseca ali on je bio u majci s dugim rukavima. Bila sam jako zabrinuta za njega. Pocela sam misiliti da je poceo uzimati droge. Znala sam da je vec prije pusio travu i par puta uzeo speed ali nikad nisam mislila da je nesto vise od toga. Sljedeca nedjelja mi je promijenila zivot... izgledao je i gore nego inace ali ja sam se vec naviknula. Tada je rekao nesto cega sam se najvise bojala da ce mi reci. „ja se drogiram“- to su bile njegove rijeci... pokazao mi je ruke a ja sam se rasplakala. Rekao je da je sve rekao starcima i da sutra odlazi u neku bolnicu izvan grada na odvikavanje. Bila sam sretna sto se dolucio na taj korak. Obecala sam mu da cu ga posjecivati sto cu cesce moci. I tako je pocelo. Mrzila sam tu bolnicu ali sam dolazila samo zbog njega. Sve je nekako cudno mirisalo. Mrzila sam taj miris! I danas kad ga negdje osjetim,prisjetim se svega... Znala sam dugo vremena biti s njim i pricali bismo o svemu ali nekako u ocima mu se vidjelo da nevjeruje da ce se izvuci... znao mi je govoriti stvari poput: „ako mi se ikad ista dogodi,znaj da te volim“. Tada bi se uvijek rasplakala. Njegovi roditelji su takoder bili u losem stanju. Bilo mi ih je zao. On im je bio sin jedinac i jako su ga voljeli.... Jednog dana me nazvala njegova majka i rekla mi da odmah dodem u bolnicu. Cim sam dosla,otisla sam u njegovu sobu, no tamo nije bilo nikoga. Samo prazan krevet koji je bio uredno poslozen. Pocela sam plakati jer sam znala sto se dogodilo. Dosla je njegova majka i cvrsto me zagrlila. Rekla mi je da je umro od predoziranja. Nije mi bilo jasno odkud droga u bolnici za odvikavanje?! Plakala sam jos tjednima poslije toga. Tada je dosao i njegov sprovod. To mi je bio najgori dan u zivotu. Dosli su svi njegovi prijatelji, ali nitko od njih nije bio uz njega kad mu je bilo najteze i zbog toga sam ih osudivala... i dan danas razmisljam o njemu i o vremenu koje smo proveli skupa... fali mi, i to jako! Par dana poslije sprovoda,njegova mama je dosla do mene i dala mi je malu kuvertu koja je bila naslovljena na mene. U njoj je bio mali papiric na kojem je pisalo: IMAO SAM PRIJATELJICU I ONA JE IMALA MENE... |
